Scroll to top

U planinskom selu Bolbaru, tek koji kilometar od granice Irana s Irakom, život teče nekim svojim ritmom, neovisno o naslovima kojima nas obasipaju mediji. Miran gorski kraj, udaljen satima vožnje planinskim serpentinama od Sanandaja, glavnoga grada iranskog Kurdistana, doima se idiličnim. Krave same pronalaze put s planinskih travnjaka do kuće, vozači automobila mašu svima na pozdrav, gotovo se svi znaju. Zidari keramičkim pločicama oblažu fasadu nove kućice, nasađene na željeznu konstrukciju.

Gazdarica prostire ručak – Kurdistan

Spavam na podnoj prostirki uz prozor dnevnog boravka, iznad štale čiji mi mirisi noću draškaju nosnice. Jutro me časti pogledom na oblak koji je zapeo za vrh brda, iznad redova  kuća naslaganih poput dječjih igraćih karata. Safie, gazdarica, priprema stolnjak na podu prekrivenom debelim perzijskim tepihom. Ovdje se svi obroci i društvene aktivnosti zbivaju na podu posred sobe. Ispijanje čaja obavezno je nakon svakog obroka, tijekom svakog druženja. No, za razliku od nama uobičajenog uživanja u tom napitku, ovdje se čaj pije brzo. Ako je vruć, izlije se iz šalice u tanjurić pa se tako, hladniji, srkne iz tanjurića. Potreban je koji dan da bi se gost iz srednje Europe priviknuo na ovdašnje društvene običaje i životne navike.

Kurdi, kojih prema nekim procjenama ima oko 40 milijuna, a najviše u Turskoj, Iranu, Iraku i Siriji, ovdje borave već tisućama godina, udaljeni od svijeta nezainteresiranog za njihov stvaran život. Podrhtavanje zemlje koje je ne tako davno rušilo kuće u nedalekim kurdskim gradovima u Iranu, kao ni povremeni društveni potresi izazvani svjetskim političkim igrama, samo kratkotrajno dotaknu medijsku pažnju. Stanovnici te regije navikli su živjeti oslonjeni na vlastite snage, boriti se s prirodom i društvom za opstanak svog skromnog života, daleko od očiju zapadnih medija i javnosti. No, to ne znači da su od svijeta odsječeni. Satelitski televizijski signali donose u njihove domove sve utakmice hrvatske nogometne reprezentacije, nema dječaka koji ne bi znao nabrojiti naše reprezentativce, uključujući i one s klupe. Dok se Ćire Blaževića još malo tko tamo sjeća, Varaždinac Branko Ivanković stekao je status iranskog sportskog heroja vodeći Perspolis, nogometni nacionalni ponos, do pozicije višestrukog prvaka Irana i do statusa koji uvažava cijela sportska regija. Dobar je osjećaj, zbog toga, reći da si iz Hrvatske ili čak iz Varaždina, Brankova grada. Čovjek lako pristane i da ga zovu Branko, znajući da ga povezuju s uglednim sunarodnjakom. Ipak, unatoč popularnosti nogometa, odbojka je sport kojim se odrasli bave svakog popodneva na terenu školskog igrališta uz glavnu seosku prometnicu. Moguće je tamo vidjeti vrlo atraktivne odbojkaške poteze igrača odjevenih u tradicionalne kurdske široke hlače.

Selo Bolbar u Kurdistanu

 

Tradicionalna kurdska zajednica cijeni povijest i običaje svog naroda, no istodobno ulaže u edukaciju najmlađih, šireći im horizonte učenjem jezika. Uz kurdski i lokalni jezik avramskih Kurda kojim govore u obiteljima, djeca u školama uče perzijski i engleski jezik. Oduševljenje mogućnošću komunikacije sa strancima daje im dodatni poticaj za učenje. Djeca su ta koja bez zadrške pokreću razgovor, radoznalo se raspitujući o zemlji iz koje dolazimo, o jeziku kojim govorimo i običajima koji oslikavaju naš način života. Stalo im je do toga da se u njihovom društvu osjećamo dobro, da iz njihovog kraja ponesemo samo dobre dojmove.

Most kod sela Bolbar – Kurdistan

Prirodne ljepote svakako su dio dobrih dojmova što ih putnik nosi iz Kurdistana. Priroda koju volimo zvati netaknutom svuda je oko Bolbara, s ponegdje urezanim serpentinama kao cestovnom vezom sa svijetom ili uskim mostovima kojima se vozilima prolazi isključivo naizmjenično. Preko divlje planinske rijeke Sirwan proteže se pješački „most“ sastavljen od nekoliko čeličnih sajli spojenih pokojom daščicom, preko kojeg domaći stižu do malih plantaža šipka i loze. Plodovi šipka, autohtone biljke toga kraja čije zdrave sastojke premalo koristimo, služe im za proizvodnju sirupa kojim obogaćuju prehranu. To njihanje mosta kad se čovjek nađe na sredini vrijedi slatkih kapi šipkovog sirupa, ali i pogleda na selo koji puca s brijega preko rijeke. Čokoti loze ovdje ne služe vinarstvu nego proizvodnji grožđica pa njihanje mosta ne izaziva asocijacije kakve bi pogled na vinograde pobudio kod nas.

Namirnice potrebne za život dopremaju se planinskim cestama, ali i na leđima ljudi. Jednostavna rješenja cijenjena su u skromnim životnim uvjetima s istočne strane planinskog lanca Zagrosa koji ovdje, s više od 4000 metara visine, dijeli Iran od Iraka. Ta moćna planina ipak nije mogla podijeliti narod koji i preko nje, gazeći dubokim snijegom, razmjenjuje dobra koja nedostaju s jedne ili druge strane.

Na pitanje o sigurnosti života u ovim krajevima domaćini se osmjehuju i odgovaraju da ni za iračko-iranskog rata kod njih nije bilo nemira. Kurdi žive s obiju strana granice i nemaju razloga svađati se međusobno. Njihova se regija proteže od Irana preko Iraka i Sirije, sve do Turske. Željeli bi, jednog dana, živjeti zajedno, no do tada će se snalaziti i preživljavati uz obećanja da će se vlade zemalja na čijem teritoriju žive ozbiljno pozabaviti njihovim pitanjem. Evo, samo što nisu.  

Damir Vujnovac

 

Zagros - Kurdistan

Zagros – Kurdistan

Djevojčica u kurdskom selu

Planinski čaj u planinama Zagrosa

Related posts

Post a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *