Iz Bolbara sam trebao krenuti jučer. Tako sam planirao, no čovjek u čijoj sam kući spavao na podu sobe iznad štale imao je za mene neki drugi plan. Na put sam, tako, krenuo danas rano u jutro, neispavan i iscrpljen problemima izazvanim lošim jučerašnjim ručkom i ne baš dobro pečenim pilećim kebabom. Znam, piletinu trebam izbjegavati na „takvim mjestima“ ili se bar trebam pobrinuti da bude dobro pečena. No, gdje sam sve jeo posljednjih godina lutanja Bliskim istokom, moralo se i to jednom dogoditi.
Od Zagrosa, planinskog lanca koji ovdje dijeli Iran od Iraka, opraštam se uglavnom žmireći na suvozačkom sjedalu terenca kojim se probijamo serpentinama kroz snijegom prekrivene prijevoje prema Mariwanu. Tamo ću uhvatiti minibus da me prebaci do Sanandaja, velikoga grada u kojem stoluje Sveučilište Kurdistana.
Mučno opraštanje s planinskim domaćinom uljepšano je ponovnim susretom s vozačem koji me prije desetak dana minibusom doveo iz Sanandaja ovamo. Čiča me se sjeća, smije se, baca moj ruksak otraga u prtljažnik busa, a mene smješta kraj sebe na prednje sjedište s dovoljno mjesta za noge. Stari bus gusto postavljenih sjedala građen je davno za neke znatno niže i mršavije ljude nego što smo mi to danas. Koje god mjesto u putničkom prostoru izabrao – grizeš si koljena, a ja danas ipak sjedim u kraljevskoj klasi. Krećemo gotovo odmah, nisam još ni stigao promotriti ekipu suputnika. Obično biram stražnji red sjedala odakle imam sve na oku, a sad mi ih je malo teže vidjeti jer su mi svi iza leđa.
Do nas dolazi žena iz stražnjeg dijela busa nudeći nam velike smeđe datulje. Vozač, sličan Paji Vujisiću – kondukteru iz filma Ko to tamo peva, uzima nekoliko komada, a ja zahvaljujem i ispričavam se probavnim teškoćama, stišćući plastičnu flašu cole, jedinog pića što u malim gutljajima smiruje moj otrovani želudac. Gospođa Saba govori engleski i pita me bih li njenom sportskom timu ukazao čast dolaskom u stražnji dio busa? Susreti sa strancima ovdje nisu česti pa imaju stotinu pitanja za mene. Očima tražim odobrenje šefa transporta za takav premještaj, ne samo zbog toga što mi je ukazao čast sjedenja na povlaštenome mjestu, već i zbog običajnih razlika zbog kojih ne bih htio u njegovom vozilu stvoriti neki problem. Naime, sad vidim da su ostali putnici u busu – putnice. Slijepe putnice.
Jučer je u Mariwanu održana utakmica u golbalu, dvoranskom sportu zvučnom loptom, kojim se bave slijepe osobe. Ekipa gospođe Sabe iz Sanandaja pobijedila je Mariwanske protivnice i sad se djevojke sretne i vesele vraćaju doma. Moj dolazak u stražnji dio busa izaziva smijeh, vrisku i lavinu pitanja: odakle sam, kako se zovem, kako mi se zovu djeca i žena, koliko smo stari, čime se bavim, gdje sam bio, kamo idem, dopada li mi se Kurdistan, kako se osjećam u Iranu… One odjednom ustaju i uz glasnu glazbu s prijenosnog zvučnika počinju plesati u skučenom prostoru busa dok majstor Pajo lovi krivine kurdske magistrale. Pjevaju i plešu obradovane našim susretom, mašu krajevima rubaca prebačenih preko glave. Priređuju mi predstavu kakve se u svojim filmovima ne bi sramili Slobodan Šijan i Emir Kusturica zajedno.
Minibus usporava, dolazimo do policijske kontrolne točke. Policajac u pancirki otvara vrata, razgovara s vozačem koji maše rukama. Naravno, ne razumijem ih, ali razumijem policajčev pogled usmjeren prema meni i znak glavom da izađem. Pajo također izlazi i vadi moj ruksak koji moram isprazniti. Dokumenti, tko sam, odakle sam, gdje sam bio, kamo idem… na slična sam pitanja maloprije odgovarao djevojkama, no ton ovog razgovora sasvim je drugačiji. Policajac stišće gumbe mog foto aparata, traži da uključim rezervni mobitel, pregledava džepove, pokušava čitati moj dnevnik koji, ipak, vodim na hrvatskom jeziku. Zadržava se na stranicama na kojima piše kako se izgovaraju neke riječi na kurdskom. Teško komuniciramo jer me ne zna na engleskom pitati što želi, a ne dozvoljava ikome od suputnika da pomogne. Vadim preostale stvari iz ruksaka i nalazim putničku knjigu u koju mi poruke upisuju ljudi koje na putovanjima upoznajem. Pokazujem mu svježe upisane poruke na kurdskom i perzijskom, čita ih i daje mi znak da utrpam svoje stvari natrag u ruksak. Putnička knjiga, po uzoru na takvu Mate Svjetskog, spasila me nepotrebnih ispitivanja, a moje suputnice dugog čekanja (pretpostavljam da bi me bus ipak čekao).
Nastavljamo veselo uz povremena zatišja. Kad bi neki muškarac ušao u bus djevojke bi utihnule, ali živnule bi odmah po njegovom izlasku. Polusatna stanka na odmorištu uz cestu puna je smijeha, lubenice koju ne smijem jesti i zajedničkog fotografiranja. Pomalo mi je čudno kad netko tko ne vidi želi fotografiju ali lijepim se uspomenama ne gleda u zube. Čudno je divan trenutak u kojem se vraćamo u bus, a moje suputnice žele da ih vodim do ulaza. U društvu u kojem dodir muškarca i žene koji nisu bliski nije poželjan, ovo je jedini način na koji im mogu pomoći. Svojevrsno kršenje društvenih normi jedini je način da to izvedemo i još jedan divan trenutak povezivanja dvaju svjetova.
Dok se u busu neuspješno trudim složiti Rubikovu kocku za slijepe (bez boja, s istaknutim točkicama), gospođa Saba me poziva da tih nekoliko sati od dolaska minibusa u Sanandaj do polaska za Esfahan provedem u njihovom domu. Prihvaćam njenu ponudu i sa žaljenjem odbijam ostale pozive dok nas Pajo razvozi po gradu. Nije to njegov posao, vidim da se dobar čovjek krije iza te pomalo grube pojave, čak mi i naplaćuje polovicu tarife, ne želi bakšiš no želi mi sretan put.
Suprug gospođe Sabe, gospodin Hassan, profesor je i znanstvenik na Sveučilištu Kurdistana u Sanandaju. Jedan im sin studira u Japanu, gdje su proveli nekoliko godina Hassanovog profesorovanja i znanstvenog rada, a drugi je srednjoškolac. Saba se bavi humanitarnim radom, pomaže slijepim osobama obogatiti život i piše knjigu koju je njen otac započeo pisati. Lijepo piše, kaže njen suprug.
Nakon mog planinskog iskustva u kurdskim selima, zaključujem da mi je ova sasvim drugačija dimenzija urbanog kurdskog života bliskija iako sam spreman povremeno iskočiti iz tračnica i uzdrmati samog sebe pitanjima o Životu, Ljudima, Kulturi, Zemlji… pa i o meni samom. Na takva se razmišljanja teško natjeram u udobnom i toplom domu, s hranom na dohvat ruke, slatkišima, televizijom i internetom kao nečim što se podrazumijeva. Pustinje, planine i boravak u dalekim i meni manje poznatim krajevima, među ljudima drugačijih kulturnih navika i životnih vrijednosti, savršen je stimulans za pronalaženje vlastite „reset“ točke.
Moji me domaćini voze do autobusnog kolodvora, podižu kartu koju je Ivan, dobri duh mog iranskog putovanja, kupio prije nekoliko dana putem interneta. Hassan me prati do udobnog sjedala u velikom autobusu, ne bi li se uvjerio da će mojih sljedećih jedanaest sati noćnog putovanja proći u najboljem mogućem scenariju. Mašem Kurdistanu i njegovim dobrim ljudima. Sretan im ostanak, a meni sretan put do Esfahana koji zovu „polovicom svijeta“. Srca dobrih ljudi su ona druga polovica.