O svom bi gradu trebalo biti lako nešto napisati. A nije.
Grad sjevera Hrvatske, a ne sjeverozapada kako to mnogi neupućeni u geografiju tvrde, nekad je bio glavni hrvatski grad, no samo na devet godina. Nije možda ni vrijedno spomena. Barokni je to grad, što će ponosno istaknuti Varaždinci, iako ni sami nisu sigurni što ga čini baroknim niti što bi barok trebao predstavljati. Stariji sam od Varaždinskih baroknih večeri po kojima neki Varaždin znaju, no nisam nikad uživao u koncertima barokne glazbe. Prisvajam si pravo na ovakav stav jer sam Varaždinec. U tom sam gradu rođen i u njemu živim. Ja Varaždin volim baš zato što nije glavni grad. Volim to što polovica stanovnika Varaždina ne zna službeno ime Dućanske ulice, a njome prolazimo bezbroj puta… no to za život u Varaždinu uopće nije važno.
Neki dan sam, putujući u Zagreb na posao, na radiju slušao pjesmu Vraćam se Zagrebe tebi i pomislio da bi bilo lijepo čuti i nešto varaždinsko na radio stanici koja nije iz Varaždina. Je li netko čuo moje misli? Odmah nakon spomenute pjesme uslijedio je miks pjesama Ja sem Varaždinec, Već tri dana jašem ja z Varaždina i U Varaždinu na placu i odvukao me, bar u mislima, u moj lijepi grad. Volim taj Varaždin iako bih ga možda i više volio da se približi Dravi koja nije samo voda što teče kraj njega. Volio bih ga, sigurno, i više kad me svaki put na njegovom pragu ne bi dočekivale bale smeća što trune i smrdi na pozdrav baroknoga grada putnicima. To je, ipak, možda jedna od autentičnih veza Varaždina s barokom – tada također nisu imali riješeno pitanje odlaganja i zbrinjavanja smeća. Volim taj grad unatoč njegovim gradskim ocima i majkama u čije sam dobre namjere davno prestao vjerovati.
Volim Varaždin jer u njemu Džo prodaje „Varaždinec“ na nekom od gradskih uglova. Taj dobri duh moga grada nema ni dana radnog staža ali zna razgovarati o eskapizmu Daniila Harmsa i uvijek je spreman, u zamjenu za cigaretu, preporučiti neku dobru knjigu. Volim to što ljudi crkvu svetog Nikole, sveca zaštitnika Varaždina, zovu „crkvom pokraj Šanjeka“, svjetovne institucije čija već treća generacija hrani Varaždinke i Varaždince legendarnim debrecinkama koje stojeći doručkujemo uz debelo odrezane šnite bijeloga kruha i žlicu senfa na papirnom „tanjuru“.
Ne bi Varaždin bio to što jest kad ga se ne bi čulo. Već spomenutu baroknu glazbu ostavljam slušanju u komornim i sakralnim prostorima, a onu punokrvnu što je slušamo kraj kazališne fontane ili na Stančiću i Korzu pamtim s gitarijada u Graberju i uživam svaki put kad je čujem ili je se samo sjetim. Temelji koje je Geno udario sa svojim Creamom, Klarić sa Crnom kronikom, a Zack s Voodoo lizardsima predobri su da bi ih bilo kakvi vuci, vile i hajduci mogli uzdrmati. Još od plesnjaka na krovu Vame, ljetnog diska na Partizanu, preko podruma Gimnazije i predvorja MEC-a, volim te varaždinske zvuke i ljude što ih proizvode. Kad želim odmoriti glavu od planetarno poznatih nazovi-Varaždinaca, sjetim se nekih starih, bivših gradskih štemera koji ničim nisu zadužili svijet ali su ostali dio mog djetinjstva i gradskih legendi. Džefriju nismo mogli preskočiti ogradu, a kraj Busa proći da ne damo dinar. Drago mi je svaki put sresti ekipu koja se od sedamdesetih nije ni malo promijenila. Gero i Burg, Reksi i Ivančica su negdje pronašli eliksir vječne mladosti i čarolijom života još uvijek čuvaju vedrinu nekih sretnih dana. Dana kad smo cigarete kupovali kod Šanteka i šišali se kod Figara.
Ima taj Varaždin i neku novu žicu čiji se zvuci čuju već dvadeset godina, krajem svakog kolovoza. Varaždinom tih dana španciraju oni što su stalno u gradu, ali i oni koji do Korza dolaze jednom godišnje. Španciraju tom prilikom umjetnici i zabavljači, klaunovi i skitnice, gutači vatre i mame s klincima. Španciraju bezbrižno dok ih čuvaju varaždinski anđeli gospona Prsteca i teta Branka – mama ovog varaždinskog proizvoda poznatog širom svijeta.
Znate kaj? Ja baš nekak volim taj Varaždin i volim sve kaj dođu špancirati se z nama. Volim taj Varaždin jer je moj. I jer sam ja njegov.