Prvi se dojmovi teško zaboravljaju. Možeš zaboraviti neku informaciju, neko ime ili događaj, no emociju prvog dojma neke daleke zemlje ili njezinoga glavnoga grada nemoguće je izbrisati. U kontaktima s dragim ljudima iz alžirskog veleposlanstva u Zagrebu i uz njihov interes za detalje mog putovanja, kao i zbog moja dva ranija boravka u pješčanom dijelu te površinom najveće afričke zemlje, smatrao sam da sam kvotu prvih alžirskih dojmova davno potrošio. Po starom dobrom običaju – prevario sam se.
Ulice Alžira noću
Opušteno računanje vremena domaćina i organizacijska zbrka učinili su da u prvom satu boravka u zračnoj luci, nakon cjelodnevne kombinacije čekanja zakašnjelih letova, upoznam i lokalni način funkcioniranja mjenjačnica novca, plaćanje pristupa aerodromskom internetu i ljubazne djelatnike gotovo svih šaltera u zgradi. Odličan je to način da proslavim rođendan i upišem prvi od ponovnih prvih dojmova. Sljedeći prvi dojam na mene ostavlja živahan večernji promet glavnoga grada i njegovih odličnih brzih cesta na kojima mi se čini da su prometni trakovi iscrtani više da se potroši nešto boje nego da ih se vozači pridržavaju vozeći se među njima. Svatko bira svoj put, no sve istodobno djeluje i nekako harmonično. Promet sličan bliskoistočnom pulsira poput tijela kojem se ruke i noge kreću u suprotnim smjerovima, ali sve zajedno funkcionira i nema loših ili pogibeljnih situacija. Vidljivo je uvažavanje signala koje vozači daju jedni drugima i taj je cestovni suživot divna predstava za novopridošloga gosta. Stekao sam dojam da su jedino vozači mopeda u nešto lošijem položaju jer vidim da stalno voze s uključenim svim pokazivačima smjera. Dobro, kakav slalom voze, trebali bi i sirenu imati stalno uključenu.
Neobičnim mi se čini kad država i njezin glavni grad nose isto ime, no to je samo u nekim jezicima. U hrvatskom sigurno, ali i na arapskom jeziku, na kojem se naziv i grada i države izgovara al-Jazā’ir, no razlika se u nazivu čuje već u francuskom jeziku kojim, uz arapski, govore svi Alžirci. S tri i pol milijuna stanovnika grad Alžir veličinom je daleko od glavnih gradova Egipta, Nigerije ili Konga, no veličina i broj stanovnika nikad nisu bili čimbenici koji određuju ljepotu nekoga grada. Bilo bi, možda, zanimljivo istražiti u čemu je Alžir najveći jer sigurno postoji neka kategorija u kojoj je taj grad pobjednik. Možda u broju satelitskih antena na krovovima, u broju kamiona po kilometru ceste, tko li će znati…
Ne tako davno, naši su vrijedni građevinari gradili Alžir. Od tada je puno vode proteklo Savom i Dravom, kao i Čelifom, najvećom alžirskom rijekom. No, ako više ne gradimo ciglom i betonom, gradimo veze između ljudi i kultura, ionako smo povezani zajedničkom mediteranskom sudbinom, divnim morem zelenkasto-plave boje i njegovim velikim, bijelim valovima što zapljuskuju alžirske gradske plaže. Gradnja u Alžiru bez naših ruku nije posustala, gradi se na sve strane. Teško je fotoaparatom uhvatiti neki kadar toga grada u kojem nema građevinske dizalice. Nova naselja svakodnevno niču na ledinama oko metropole. Suvremena arhitektura s daškom tradicije privlači pogled i kad je teško zaključiti je li riječ o zgradi narodne banke ili alžirske opere. Brze ceste i autoceste nove su i u odličnom su stanju, no lokalne traže sporiju vožnju i maksimalnu pažnju vozača. Evo prilike da se još nešto gradi!
Grad Alžir noću pokazuje lice koje se zbog nepreglednih rijeka automobila i mnoštva pješaka danju ne vidi. Pritajena energija grada još uvijek pulsira, svjetlima i sjenama otkriva tradiciju kolonijalne gradnje koja danju toliko ne dolazi do izražaja. Građevine obasjane uličnom rasvjetom čine se većima, detalji iskaču s fasada, neuobičajeni oblici zgrada napadaju osjetila prolaznika. Zvuci, iako prigušeni, daju prolazniku naslutiti da u susjedstvu u svako vrijeme ima nekoga tko radi, nešto dostavlja, prolazi ili jednostavno ne spava. Veliki kotač na promenadi uz obalu Sredozemnog mora osvjetljava okolicu raznobojnim lampama i pruža dobar orijentir, bez obzira na to idete li prema njemu ili uz brdo. Neki blagi noćni vjetar s valova je ponio mirise soli, nosi ih uz brijeg uz koji se penjem i sudara ih s aromama kebaba iz pečenjarnice, preostalog još za pokojeg noćnog prolaznika. Ujutro će se svježa pošiljka zavrtjeti da nahrani gladne stanovnike glavnoga grada.
Uz javni prijevoz autobusima i liniju podzemne željeznice, vožnja taksijem vrlo je prihvatljiv način kretanja gradom. Cijene su prihvatljive našem džepu, a taksisti ljubazni i voljni preskočiti jezične barijere. Iz duboke memorije čupam neke davno zaboravljene riječi francuskog jezika dok se trudim prepoznati temu o kojoj taksist želi razgovarati. Njegovo je znanje engleskog jezika ravno mom znanju arapskoga pa se snalazimo na samo za ovu priliku izvedenoj mješavini. Već sam davno shvatio da ćeš, ako nekoga želiš razumjeti, pronaći način. Sve se lako dogovaramo i bez greške stižem na odredište. Moje međunarodno društvo, pristiglo na konferenciju o Zapadnoj Sahari, dopunjava još jedan slučajno zalutali „zemljak“, trener hrvačke ekipe na mediteranskom turniru u Alžiru. Zaista, kolika je mogućnost da u hotelu satelitskog naselja alžirskoga glavnoga grada u ponoć susretneš nekog iz naših krajeva?
Nama daleka država ne čini se više tako dalekom. Dalekim ljudima Alžira i ja sam dalek, no svaka me nova situacija navodi na misao da te daljine lako možemo premostiti otvorenim srcem. Svakim novim susretom otkrivam koliko smo bliski i umjesto traženja različitosti uživam u sreći nalaženja sličnosti. Spaja nas veselje svakog susreta s prijateljima. Alžirska ekipa trkača Saharskog maratona, koju sam prije dvije godine upoznao u izbjegličkim kampovima vrele pustinje, dočekuje me u Drariji, gradiću uz alžirsku metropolu, s veseljem koje mi i sad razvlači osmijeh na licu. Stara i nova prijateljstva sasvim su dovoljna za dobar osjećaj boravka u Alžiru i za sjećanja na srdačno alžirsko gostoprimstvo.
Ponekad najljepše treba ostaviti za neki drugi put i drugi dojam. Nemoguće je sve strpati u već gust raspored pa će tako alžirska kazba, tradicionalna četvrt ovog divnoga grada, pričekati moj povratak i vrijeme posvećeno samo njoj, labirintu njezinih uskih uličica, zgradama što se nadvijaju nad prolaznike i ljudima koji vrijeme mjere nekim svojim metrom.
