Lakše me nagovoriti da odem u London nego u samoposlugu.
Kad sam prvi put iz podzemlja stanice Queensway izišao na svjetlo sunčanog londonskoga dana, osvrnuo sam se oko sebe, duboko udahnuo i pomislio: To je to, doma sam! Ovo i meni samom zvuči previše patetično, no istinito je. Taj me doma sam osjećaj pogodi svaki put kad se susretnem s Londonom. Je li to do grada, do ljudi, do povijesti, arhitekture, hrane, glazbe ili do svega toga zajedno? Koga briga?!
Nakon viđenih i doživljenih londonskih atrakcija (svatko to ipak mora proći) i maltretiranja mojih suputnika gomilom muzeja (koje treba posjetiti), počeo sam pronalaziti one druge dijelove toga grada koji ostaju skriveni uobičajenim turističkim turama vikend-posjetitelja. Mjesta s dobrom hranom i još boljom glazbom nižu se ulicama u kojima se održavaju sajmovi što spajaju kulture izlagača i posjetitelja. Tako su mi Portobello road i Brick lane postali obavezna mjesta, dok zgrade parlamenta, kulu sa satom ili srednjovjekovnu tvrđavu na Temzi možda očešem okom, onako usput. Ti sudari kultura u Londonu mi izgledaju nekako prirodni i pozitivni, u njima osjećam rađanje novih simpatija, novih informacija i znanja. Sve to nekako pozitivno doživljavam, dok ima divnih europskih gradova u kojima mi susreti istoka i zapada, sjevera i juga ne proizvode tako dobar osjećaj.
Nema dana u Londonu koji ne začinim s bar petnaestak kilometara u nogama. Naravno, najveća se kilometraža napravi podzemnom željeznicom koja je svojom gotovo idealno raspoređenom mrežom najučinkovitiji način kretanja gradom, no Londonom moraš i hodati. To je grad kojeg treba osjetiti cipelama. Dok cipele hodaju svojim poslom, glava se okreće u svim smjerovima. Zanimljivosti napadaju iz svakog ugla pa je prava šteta ne otvoriti osjetila i upijati sve što London nudi. A nudi mjuzikle, kazališne predstave, koncerte, nudi slasne zalogaje, taži žeđ na milijun načina. Nudi carstvo grafita na za to primjerenim i atraktivnim mjestima, pri tom ne mislim na uništene fasade žvrljotinama zaljubljenih tinejdžera već na prave dragulje suvremene ulične umjetnosti. Ulične umjetnosti nema bez uličnih svirača, a i tu Grad ima što ponuditi… od klasičara koji će vas raznježiti arijama Bizetove Carmen na terasi Covent Gardena do uličnog klona Jimija Hendrixa koji u Shoreditchu izvodi gitarske vratolomije držeći trzalicu zubima.
Knjižare Londona krive su za moj strah od preteškog kofera pri povratku kući. Tek kad na vagi šaltera avio-kompanije prođe trenutak istine, mogu slobodno kupiti još koju u aerodromskoj knjižari i pospremiti je u ručnu prtljagu. Od dozvoljenih 20 kilograma imam 19,90. Nešto je od toga odjeća, no dobar je dio papir otežan olovnim otiskom slova. Biografije glazbenika koje volim, putopisi, zanimljivosti, književna klasika… sve po cijenama po kojima nam na Interliberu pokušavaju uvaliti knjige za koje nitko već godinama nije pitao. Novo izdanje knjige koju želim plaćam punom cijenom u aerodromskoj knjižari – 85 kuna. Znam, znam, veliko je tržište, jezik koji cijeli svijet razumije, ogromne količine… no, svejedno. Kad već spominjem aerodrome, od pet londonskih upoznao sam ih tri, iako moj pajdaš Jon puca od smijeha kad mu netko spomene da je i Luton londonski aerodrom. Luton je kojih pedesetak kilometara udaljen od Londona prema sjeveru, koliko je otprilike i Gatwick prema jugu. Nisam ga pitao za mišljenje o Stanstedu koji leži još petnaest kilometara dalje od grada. Heathrow i Gatwick su veliki i bolje povezani s gradom, no sletjeti na njih zna biti nešto skuplje pa su njihove manje i nešto udaljenije alternative skroz prihvatljive. Za London City Airport ne lete avioni iz našeg dijela Europe i to mi je žao jer mi se čini da bih od njega lako prošetao do grada.
Sve priče o hladnim Britancima koji gledaju samo svoja posla odmah zaboravite. Krenut će vam na živce njihova ljubaznost, bilo da se radi o prolaznicima koji će vam ponuditi pomoć u snalaženju gradom ili o šankerici u pubu kojoj nije teško natočiti vam po malo od svakog piva koje imaju u ponudi, ne bi li se vaši turistički okusni pupoljci odlučili za ono pravo. Divno je to kad s nepoznatim ljudima možeš popričati za šankom, iako su ti u djetinjstvu objasnili da se s nepoznatima ne razgovara. Još je ljepše kad u Londonu imaš Hrvoja, Jovicu, Adisa i Jonathana, sve redom poznate i drage ljude s kojima zaglaviš na piću dok Englezi vatreno navijaju za uspjeh njemačke nogometne reprezentacije, na roštilju u zelenom dvorištu uz pjesme Zabranjenog pušenja, na doma spremljenom slasnom obiteljskom hamburgeru i Pimm’su ili na ručku u paddingtonskom pubu u kojem se slavni Winston volio okrijepiti, Bowie odsvirao neku davnu gažu, a konobarica te oslovljava s darling. S Ivom, što Britance uči kako spraviti najbolji čaj, susret moraš odgoditi za sljedeću londonsku prigodu. Ponekad se u priču zapleteš s prodavačicom na štandu, nekad s djedicom tražiš konzervu graha po supermarketu, a često se zajedno smiješ s ljudima koje nikad prije nisi vidio, a vjerojatno više nikad ni nećeš. Ta sekunda u kojoj ste osmijeh poklonili jedno drugom ostaje Londonu i sjećanjima na taj divni grad.
Londona uistinu nikad dosta, bilo da je riječ o muzejima u kojima su izložena sva čuda što su ih posudili diljem svijeta ili o divnim zgradama što žive svaka svojom bojom i arhitekturnom raznolikošću jedna uz drugu. Gradske četvrti u kojima živi više ljudi nego u našim najvećim gradovima mogle bi živjeti same za sebe, no dišu zajedničkim londonskim ritmom desetka milijuna Londonaca iz cijelog svijeta. Ovo jest glavni grad svijeta i nakon početnih simpatija i sviđanja, odjednom shvatiš da si o njegovu šarmu postao ovisan. Taj grad je lako osjećati svojim, mogao bih se zakopati još dublje u traženje razloga tome, no ostavit ću da se razlozi sami otkrivaju svakim našim sljedećim susretom. London nema samo srce, on ima i dušu koja se polako otkriva svakim novim dolaskom.
I sad, recite vi meni, London ili samoposluga? Ne znam za vas, no ja ću u samoposlugu neki drugi put.